Papa Franjo: "Oni koji imaju vjeru ispunjeni su snagom koja nije samo ljudska"
Papinu katehezu izrečenu na općoj audijenciji u srijedu 1. svibnja na blagdan sv. Josipa Radnika prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas bih želio govoriti o kreposti vjere. Zajedno s ljubavlju i nadom, ova krepost se naziva "teologalnom" jer se može živjeti samo zahvaljujući Božjem daru. Tri teologalne vrline veliki su darovi koje Bog daje našoj moralnoj sposobnosti. Bez njih bismo mogli biti razboriti, pravedni, jaki i umjereni, ali ne bismo imali oči koje vide ni u mraku, ne bismo imali srce koje voli i kad nije voljeno, ne bismo imali nadu koja je smjela, odvažna protiv svake nade.
Što je vjera? Katekizam Katoličke Crkve, pozivajući se na koncilsku Konstituciju 'Dei Verbum', tumači nam da je vjera čin kojim se čovjek slobodno predaje Bogu (br. 1814). U ovoj vjeri Abraham je bio veliki otac. Kad je pristao napustiti zemlju svojih predaka i krenuti prema zemlji koju bi mu Bog pokazao, vjerojatno su ga osudili da je lud: zašto ostaviti poznato radi nepoznatog, sigurno radi nesigurnog? Ali Abraham odlazi, kao da je vidio nevidljivo. I upravo će to Nevidljivo biti onaj koji će ga pozvati da se popne na planinu sa svojim sinom Izakom, jedinim sinom obećanja, koji će tek u posljednjem trenutku biti pošteđen od žrtvovanja. U ovoj vjeri Abraham postaje otac dugog niza potomstva.
Čovjek vjere bit će Mojsije, koji je, prihvaćajući Božji glas i onda kada ga je više nego jedna sumnja mogla pokolebati, ostao postojan i pun povjerenja u Gospodina, pa čak i braniti narod koji je često bio bez nade.
Žena vjere je Djevica Marija koja, primajući anđelov navještaj, koji bi mnogi odbacili kao prezahtjevan i riskantan, odgovara: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38). Sa srcem punim pouzdanja u Boga, Marija kreće na put čiji tijek i opasnosti ni sama ne poznaje.
Vjera je vrlina koja čini kršćanina. Jer biti kršćanin nije prije svega prihvaćanje kulture, s vrijednostima koje je prate, nego prihvaćanje i čuvanje povezanosti: mene i Boga; moje osobe i lijepog Isusovog lica.
Kad već govorimo o vjeri, pada mi na pamet jedna epizoda iz Evanđelja. Isusovi učenici prelaze jezero i zadesila ih je iznenadna oluja. Misle da mogu proći snagom svojih ruku, resursima iskustva, ali čamac se počinje puniti vodom i oni paničare (vidi Mk 4,35-41). Ne shvaćaju da imaju rješenje pred očima: Isus je tamo s njima na brodu, usred oluje i spava. Kad su ga konačno probudili, uplašeni i ljuti jer ih je pustio da umru, Isus ih prekorava: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" (Mk 4,40).
Evo velikog neprijatelja vjere: ne inteligencija, ne razum, kako, nažalost, neki neprestano ponavljaju, nego jednostavno strah. Zbog toga je vjera prvi dar koji treba primiti u kršćanskom životu: dar koji treba prihvatiti i svakodnevno ga tražiti, kako bi se u nama obnavljao. Naizgled mali dar, a ipak bitan. Kad su nas vodili do krsnog zdenca, roditelji su, nakon što su izgovorili ime koje su nam odabrali, bili upitani od svećenika: "Što tražite od Crkve Božje?". A oni su odgovorili: „Vjeru, krštenje!“.
Za kršćanskog roditelja, koji je svjestan milosti koja mu je dana, to je dar koji treba tražiti i za svoje dijete: vjera. Roditelji znaju, da se sa s njom, njihovo dijete ni usred životnih kušnji neće utopiti u strahu. Također znaju da će, kada prestane imati roditelje na ovoj zemlji, i dalje imati Boga Oca na nebu, koji ga nikada neće napustiti. Naša ljubav je tako krhka, samo Božja ljubav pobjeđuje smrt.
Naravno, kako kaže Apostol, nemaju svi vjere (vidi 2 Sol 3,2), pa čak i mi, vjernici, često shvaćamo da imamo samo male zalihe vjere. Isus bi nam često mogao zamjeriti, kao što je činio sa svojim učenicima, govoreći da smo "malovjerni". Ali to je najsretniji dar, jedina vrlina na kojoj smijemo zavidjeti. Jer oni koji imaju vjeru ispunjeni su snagom koja nije samo ljudska. Zapravo, vjera u nama "pokreće" milost i otvara um Božjem otajstvu. Kao što je Isus jednom rekao: " Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«" (Lk 17,6). Stoga mu i mi, poput učenika, ponavljamo: Gospodine, umnoži nam vjeru! (vidi Lk 17,5)
